Tradicijsko češljanje Hrvatica
Kultura

TRADICIJSKO ČEŠLJANJE HRVATICA

Tradicijsko češljanje Hrvatica

 

HKUD Župa Zovik iz Gornjeg Zovika 8. prosinca 2015. godine sudjelovalo je u kulturno- umjetničkom programu manifestacije u Breškama – Tradicijsko češljanje Hrvatica u regiji.

Skup se odvijao u lijepo uređenom Domu kulture u Breškama, u dobro organiziranoj reviji na kojoj su se u prigodnim narodnim nošnjama nizale mlade djevojke. Svaka od njih, kao osobitu atrakciju na skupu,  imala je specifično oglavlje neudane žene iz svog kraja.

Na spomenutoj manifestaciji u organizaciji udruge Društvo Breščana praktično je prikazan tradicijski način češljanja mladenki iz nekoliko mjesta diljem BiH, te iz Srbije i Hrvatske. Cilj manifestacije, u sklopu koje je održano i stručno predavanje muzejske savjetnice i voditeljice Etnološkog odjela Gradskog muzeja Vinkovci mr. sc. Ljubice Gligorević, jeste sačuvati od zaborava ovaj segment tradicije u BiH te uspostaviti i proširiti suradnju s kulturnim društvima.

Ovakva događanja djeluju uvijek poticajno i makar na jedno vrijeme motiviraju ovdašnje Hrvate i podsjete ih na gotovo zaboravljene običaje i tradicijsku baštinu svoga kraja. Stoga su mnogi nazočni na manifestaciji izrazili lijepe dojmove i želju da se ova tradicija nastavi.

Kako su se nekoć češljale Hrvatice?

Mnogi su autori, koji su se bavili ovim dijelom baštine, nalazili korijene pokrivala u dalekim kulturama, praslavenskoj baštini ili utjecajima europskih stilskih razdoblja. Uz svu međusobnu raznolikost oglavlja prisutnu i u lokalnim i u regionalnim okvirima, postoje neke karakteristike značajne za cijeli prostor Hrvatske. Uočljiva je česta primjena crvene boje u oglavljima djevojaka i mladih žena. U cijelom slavenskom svijetu ona ima sadržaj životne radosti, zdravlja, sreće i magijske obrane od zlih sila. Njome se zaštićuje plodnost potencijalne roditeljice i jamči produženje roda, što je prvi i najviši zakon patrijarhalnoga društva.

Za žene zrelije dobi upotrebljavale su se zagasitije boje, a bijela je pak izražavala duboku tugu i starost. Sljedeća zajednička značajka odnosi se na nepokrivenost djevojačke kose koja obilježava status djevojke u hrvatskom tradicijskom društvu. Djevojčicama se kosa dijelila na razdjeljak po sredini glave i upletala u jednu ili dvije pletenice spuštene niz leđa ili prsa, ili bi se omotale oko glave. Tek stasanjem u krug udavača ponegdje se promjenom frizure, a ponegdje djelomičnim pokrivanjem glave, simbolizirao ulazak u novi dobni razred. U svadbenim krunama, simbolima prelaska u stalež udanih žena, najizrazitije se zrcale magijska značenja. Prevaga crvene boje, trepetljike, perje, drhtave spirale, ogledalca, vrpce, sve to ima ulogu zaštite mlade nevjeste. No, nakon udaje, prema drevnom pravilu, kosa udane žene zabranjena je dodiru i pogledu. U svadbenom obredu mladenki se skidanjem svadbene krune kosa podizala, upletala u najrazličitije vrste podložaka i prekrivala kapicama i rupcima.

Nemoguće je u ovom kratkom osvrtu o opremanju ženskoga oglavlja predstaviti sve pojedinosti koje su govorile o statusu žene, o lokalnim različitostima svadbenih kruna, promjenama u oglavlju nakon rođenja djeteta, tuzi za bližim ili daljim rođakom, opremi glave u vrijeme adventa ili korizme i sl. Preostaje samo prezentirati neke specifičnosti i zanimljivosti svakoga kulturnog područja.

Najraznovrsnija i najrazličitija oblikovanja frizure i pokrivanja glave bila su prisutna u panonskom kulturnom području. U nizinskoj Hrvatskoj (Slavonija, Srijem, podunavska Baranja) karakterističan je specifični način češljanja. Djevojčicama se kosa upletala u dvije pletenice sastavljene od mnogo pramenova složenih na zatiljku. No, udavačama se plela tzv. velika pletenica. Prednji bi se dio kose odvojio i češljao prema lokalnim posebnostima, a stražnji bi se razdijelio u tanke pramenove, čak do stotinu, a zatim spletao u sitne pletenice od triju pramova ili odmah u mnogostruku poput tekstilnoga prepletanja. Različitim spajanjima (šivenjem, lijepljenjem) dobile bi se spletene plohe s brojnim razlikama u pojedinostima konačne izvedbe. U nedostatku vlastite duge guste kose koja je potrebna za upletanje, od kraja 19. stoljeća upotrebljavala se, od tuđe kose ispletena, velika pletenica koja bi se zakvačila na glavu. Dodatni ukras činilo bi svježe ili umjetno cvijeće, ili zlatni novac.

U podravskom dijelu Baranje djevojčicama se povrh spletene kose stavljalo povjesmo crvene vune (upletač) koje se na zatiljku stezalo i spuštalo slobodno niz leđa. Oko čela, ispod upletača stavljao se obruč omotan crnom vunom, a povrh njega cvjetni vjenčić. U slučaju smrti u obitelji, vjenčić se skidao. Prelazak u krug udavača obilježavao se zamjenom vjenčića većim trokutastim vijencem, s prednje strane ukrašenim raznobojnim zrnjem, listovima srebrnog papira i ružama od tekstila.

U središnjoj bi Hrvatskoj djevojka za svečane prigode stavljanjem neke vrste dijadema (parta) ušla u krug udavača. Jedan tip predstavlja inačica parte koja se kao kruna bez tjemena stavljala na glavu. Bila bi izrađena od kružne tvrde podloge presvučene crvenim suknom, s vanjske strane bogato ukrašena prišivenim perlicama i zrncima koralja. Na stražnjem bi je dijelu resile svilene brokatne vrpce koje su na leđima prekrivale kosu spletenu u jednu pletenicu. Dodavanjem umjetnoga cvijeća na tjeme dobivala bi se svadbena kruna. Drugu inačicu parte čini mekana uska vrpca gusto našivena staklenim zrnjem. Stavljala se na kosu od uha do uha i prekrivala pletenice spletene straga i dignute oko glave. Ovakav način češljanja bio je uobičajen u zapadnom dijelu Središnje Hrvatske – u Pokuplju i među starosjediocima Žumberka.

U Slavoniji je najčešće svečano oglavlje bila crna svilena marama ispunjena zlatnim, srebrnim ili svilenim vezom koja je sasvim pokrivala donju kapicu. Osobitim slaganjem i povezivanjem dobivao se oblik kapice.

U dijelu Središnje Hrvatske – Međimurju, Podravini, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Posavini, slika je ponešto drukčija. Najčešće je djevojačko češljanje bila jedna pletenica spuštena niz leđa. U udanih žena, iako su zadržani arhaični podlošci za kosu, napuštanje tabuiteta kose i talijanski korijeni riječi poculica (kapica), peča (rubac), upućuju na renesansne utjecaje. Pletenice skupljene na zatiljku prekrivale su se manjim ili većim vezenim ili otkanim kapicama, često obrubljenim kukičanom ili čipkom na batiće. Preko glave s kapicama kao veo prebacivale su se marame – peče. Najveći domet u izradi, vrstama i načinima povezivanja peča posavske su peče. Djevojke bi isplele po jednu pletenicu sa svake strane ušiju, a potom ih skupile u jednu spuštenu niz leđa. Kraj pletenice ukrašavao se kiticom od kovanoga novca, kauri-školjkama ili staklenim zrncima. U svečanim prigodama djevojačko obilježje činila je crvena kapa nošena na sredini glave.

U primorskoj Hrvatskoj nije bilo većih statusnih razlika. Gotovo u pravilu, pletenice su se kao vijenac omatale oko glave, kako je to bio običaj u cijelom Sredozemlju.
Tradicijski način opremanja glave, kao i ostali dijelovi odjeće, napuštao se i mijenjao osobito u međuratnom razdoblju, a potkraj 2. svjetskog rata uglavnom je potpuno nestao. No, tragove nekadašnjih zakonitosti u opremi glave susrećemo i danas. Žene sa sela zadržale su pokrivanje glave maramom, što ih statusno jasno razdvaja od građanki.

Drugu razinu tradicije čine brojna folklorna društva koja svojim scenskim nastupima, pjesmom, plesom i nošnjama, čija su oglavlja sastavni dio, nastoje sačuvati dio prošlosti i identiteta.

Ulomak iz knjige „Hrvatska tradicijska kultura“

Izvor: Glas HDZ-a

 

Facebook Komentari